Prozirna sam, ali ipak vidljiva jer sam obučena u bijelo. Kosa mi je duga, raspletena i leti sa mnom šumskim prostranstvima, poljima i livadama. Uglavnom sam sama, a društvo su mi cvijeće i drveće.
Ja sam vila Kamilica, pa me možete vidjeti i kao cvijet kamilice. Ako vam se učini da ste neku vilu ugledali u leptiru, oblaku, ptici, vjetru ili magli, vjerojatno niste pogriješili, ima nas posvuda, na zemlji, u vodi i u zraku.
Igramo se s prirodom, pretvaramo u nju, ona u nas i tako unedogled… Na poljima kamilice susrećem druge vile.
Zajedno plešemo kola, a na kojem smo polju bile u plesu znat će te po polegnutom bilju, umornom od našeg plesa. Ta mjesta zovu se „plesališće“. Plesališća ima u šumama, na livadama i različitim poljima. Ja plešem na poljima kamilice.
Osim plesati, mi vile volimo i jahati. S konjima se družimo noću, dok mladići spavaju. Letimo s konjima i njihovim grivama po cijele noći. To se uglavnom ujutro sazna jer su konji ujutro umorni kao i prije noći.
Mi vile smo lijepe i moćne, pa nas često požele. Ako nam se svidi, prihvatimo nekog momka i djeca nam budu lijepa i sretna.